Ključne riječi: poslanik (رَسُول), vjerovjesnik (نَبِيٌّ), Objava

Vjerovjesnik (نَبِيٌّ) – u arapskom jeziku – je riječ uzeta od „vijest“ (نَبَأ), tj. „obavijest“. Vjerovjesnik je nazvan vjerovjesnikom zato što biva obaviješten i obavještava (objavu i naredbu od Uzvišenog Allaha), dakle obaviješten je od Allaha i On mu objavljuje. Neki kažu da je نَبِيٌّ došlo od riječi نَبْوَة, što znači „uzvišica“ ili „ono što se uzdiglo od zemljišta“. Arapi su za znali kazati نَبِيٌّ i za znak na zemlji pomoću kojeg se orijentišu. Veza između vjerovjesnika i jezičkog značenja ove riječi jeste u tome da je vjerovjesnik uzdignut, počašćen na ovome i na onome svijetu. Vjerovjesnici su najčasnija stvorenja, i oni su kao putokazi ili znakovi koji upućuju ljude kako bi popravili svoje stanje na ovome i na onome svijetu.

Vjerovjesnici su jedini ljudi koji su u potpunosti radili ono što su učili i govorili. To su jedini ljudi na stalnom dobitku što se o njima više saznaje, a svi drugi gube. Zato mi ljudsku povijest i ne razumijevamo drukčije nego kao ljudske reakcije, u vremenu i prostoru, na Božije poslanike i poruke koje su oni, od Allaha, ljudstvu dostavljali. U osnovi sve ljudske reakcije, na te poruke i poslaničke misije, bile su negacija i odbijanje od većine i prihvatanje od manjine.

U arapskom jeziku „slanje“ znači što i „usmjeravanje“, što znači da je onaj koji je posla da obavi neki posao i sam poslanik. Riječ „izaslanik“ može se prevesi i kao „onaj koji prati vijesti onoga koji ga je poslao“.

Poslanici (rusul – رسل) nazvani su ovako jer su usmjereni od Allaha, dž.š., i poslani su sa određenom objavom, obavezni da je ponesu, dostave i prate:

 

ثُمَّ أَرْسَلْنَا رُسُلَنَا تَتْرَىٰ

…i poslanike, jedne za drugim slali. (El-Mu'minun, 44.)

Nije tačna tvrdnja onih koji kažu da nema razlike između poslanika i vjerovjesnika. Dokaz za to je hadis u kojem je Muhammed, s.a.v.s., spomenuo da je broj vjerovjesnika bio 124.000, a broj poslanika je 315, „velik broj“, kako se kaže u jednom hadisu (aludiramo na hadis koji je sahih i zabilježen je u Musnedu Ahmedovom). Na ovu razliku upućuje i sam Kur'an kada kaže:

Prije tebe Mi nijednog poslanika i vjerovjesnika nismo poslali, a da šejtan nije, kad bi on što kazivao, u kazivanje njegovo nešto ubacio; Allah bi ono što bi šejtan ubacio uklonio, a zatim bi riječi Svoje učvrstio – Allah sve zna i mudar je. (El-Hadždž, 52.)

Tako je neke od Svojih poslanika opisao i vjerovjesništvom i poslanstvom, što ukazuje na to da je poslanstvo dodatna stvar nad vjerovjesništvom (Musa, a.s., primjera radi):

وَاذْكُرْ فِي الْكِتَابِ مُوسَىٰ ۚ إِنَّهُ كَانَ مُخْلَصًا وَكَانَ رَسُولًا نَّبِيًّا

I spomeni u Knjizi Musaa! On je bio iskren i bio je poslanik, vjerovjesnik. (Merjem, 51.)

Među učenjacima je uvriježeno mišljenje da je poslanik općenitiji pojam od vjerovjesnika. Poslanik je onaj kome je objavljen Šerijat i naređeno mu je da ga dostavi, a vjerovjesnik je je onaj kojem je došla objava ali mu nije naređeno da je dostavi. Tako je, prema ovoj tvrdnji, svaki poslanik vjerovjesnik, dok svaki vjerovjesnik nije poslanik. Međutim, ovo mišljenje ima svojih nejasnoća i slabosti. Zašto? Zato što je nelogično i nemoguće da vjerovjesnik bude poslan („slanje“ podrazumijeva i „dostavljanje“), a da mu nije obaveza da dostavi poslanicu. Drugo, odstupanje od dostave bi bilo skrivanje objave Uzvišenog Allaha. Treće, u jednom hadisu se kaže da su Muhammedu, s.a.v.s., pokazani narodi, pa je vidio vjerovjesnika s kojim je bila nekolicina ljudi, vjerovjesnika s kojim je bio čovjek ili dva i vidio je vjerovjesnika a sa njim nema nikoga. Ova predaja ukazuje na to da je vjerovjesnicima naređeno dostavljanje objave i da se razilikuju po broju ljudi koji su im se odazvali.

Omer Sulejman el-Eškar u djelu Poslanici i objave u svjetlu Kur'ana i sunneta navodi i preferira ovu definiciju:

Poslanik je onaj kome je objavljen novi Šerijat, a vjerovjesnik je onaj koji je poslan da potvrdi Šerijat onoga koji je došao prije njega.

Isra'ilove potomke (Benu Isra'il) stalno su vodili vjerovjesnici. Kad god bi jedan umro, drugi bi došao, a svi vjerovjesnici Isra'ilovih potomaka slati su s Musaovim Šerijatom, tj. Tevratom.

Kur'an qasasom (hijeropoviješću) i jedinim ispravnim metodom u društvenim disciplinama, komparacijom i analogijom, ukazuje na sudbine nekih naroda naroda, kroz povijest i vrijeme, na Božije objave i vjerovjesničke misije. Na taj način najlakše se uočavaju i kolektivne stereotipije, zablude, poroci, magija, idolatrija, pogubni običaji, slijepi tradicionalizam i njihov utjecaj na čovjekovu ličnost, svijest, um, razum, osjetila, srce i dušu, kao i krajnje posljedice koje one izazivaju. Da bi čovjek vidio svoje lice, on se mora ogledati u ogledalu. Qasas, metodom komparacije i analogije, jeste to ogledalo, ibret, poruka i učiteljica:

Prije vas su mnogi narodi bili i nestali, zato putujte po svijetu i posmatrajte kako su završili oni koji su poslanike u laž ugonili. (Ali ‘Imran, 137.)

U kazivanjima o vjerovjesnicima i poslanicima, kao i o njihovim narodima, nalaze se velike pouke i upute. Uzvišeni Allah kaže:

لَقَدْ كَانَ فِي قَصَصِهِمْ عِبْرَةٌ لِّأُولِي الْأَلْبَابِ

U kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni… (Jusuf, 111.)

Allahovi, dž.š., vjerovjesnici su Njegovi odabrani robovi koje je On odabrao da budu veza („posrednici“) između Njega i Njegovih stvorenja i ukazao im posebnu počast time što im je poslao objavu. Oni su, i pored toga što su ljudska bića, bili sa najvećim znanjem o Allahu, dž.š., ibadetima i s najvećom bogobojaznošću, i zbog toga su zaslužili da ponesu emanet prenošenja vjere.

Vjerovanje u poslanike je jedna od osnova vjerovanja (Amentu billahi, ve mela'iketihi, ve kutubihi, ve rusulihi) Onaj ko ne vjeruje u njih zalutao je i propao.

Uzvišeni Allah nije ostavio nijedan narod a da im nije poslao poslanika ili nekog ko će im prenijeti poslanicu. Svakom narodu je poslan opominjač, ali samo je Muhammed, s.a.v.s, poslan cijelom čovječanstvu.

Kur'an ne spominje sve poslanike i vjerovjesnike. Uzvišeni Allah kaže:

…i poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo kazivali – a Allah je, sigurno, s Musaom razgovarao. (En-Nisa’, 164.)

Broj poslanika i vjerovjesnika bio je veoma velik kroz ljudsku historiju jer nema niti jednog naroda a da među njih nije došao onaj koji će ih opomenuti.

Broj poslanika i vjerovjesnika koji je nama poznat veoma je mali i postoji veliki broj onih koje ne poznajemo. O tome Kur'an jasno govori na nekoliko mjesta, a to je svakako vidljivo i iz prethodno navedenog kur'anskog ajeta  (En-Nisa’, 164.).

One o čijim imenima nas je Allah, dž.š., u Kur'anu obavijestio ili Njegov Poslanik, s.a.v.s., u svome sunnetu, nije dozvoljeno negirati.

U Kur'anu je spomenuto 25 poslanika i vjerovjesnika. Od ovih 25, četvorica su bili Arapi. U jednom hadisu koji se prenosi od Ebu Zerra to se doslovno i kaže: „Od njih su četvorica Arapi: Hud, Salih, Šuajb i tvoj Poslanik, Ebu Zerre (Muhammed, a.s.).“ (Ibn Hibban u zbirci Sahih)

Vjerovjesnici i poslanici koji su spomenuti u Kur'anu su: Adem, Idris, Nuh, Hud, Salih, Ibrahim, Lut, Isma'il, Ishak, Ja'kub, Jusuf, Ejjub, Šu'ajb, Musa, Harun, Davud, Sulejman, Iljas, El-Jese'a, Junus, Zu'l-Kifl, (‘Uzejr?), (Zu'l-Karnejn?), (Lukman?), Zekerijja, Jahja, Isa i Muhammed, alejhimu's-selam.

Arapi koji su živjeli prije Isma'ila, a.s., nazivaju se ‘arabu'l-aribe, a Arapi koji su Ismailovi potomci, koji je sin Ibrahima el-Halila, nazivaju se ‘arabu musta'ribe. Hud i Salih su, prema tome, ‘arabu'l-aribe. Postoje i vjerovjesnici na koje je Kur'an ukazao da su vjerovjesnici, ali nije spomenuo njihova imena i oni su esbāt (الأَسْبَاط) – Ja'kubovi potomci kojij bilo dvanaest. Kur'an nas je upoznao sa jednim (Jusuf, a.s.) dok imena ostalih jedanaest nije spomenuo, ali je naglasio da im je došla objava:

Recite: „Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo nikakve razlike među njima, i mi se samo Njemu pokoravamo.“ (El-Bekare, 136.)

Pored vjerovjesnika koje smo upoznali kroz Kur'an, spomenut ćemo i vjerovjesnike koje Kur'an nije spomenuo ali su navedeni u predajama (hadisima). Tako se navodi da je Šit, a.s., bio vjerovjesnik i da mu je objavljeni 50 sahifa (listova, svezaka). Muhammed, s.a.v.s., u jednoj predaji spominje i vjerovjesnika po imenu Jošua ibn Nun, a.s. U Kur'anu se govori i o nekim ličnostima, dobrim ljudima, u čije se vjerovjesništvo sumnja, tj. nije sasvim jasno da li su bili vjerovjesnici. Mislimo na Zu'l-Karnejna, Tubbe'a, a o ovome je najbolje zauzeti neutralan stav jer se u jednoj predaji navodi da ni Muhammed, s.a.v.s, nije znao da li su oni bili vjerovjesnici ili ne. Ovdje, također, možemo spomenuti i Hidra, pobožnog i dobrog Allahovog roba kojem je Musa, a.s., otišao da nauči znanje koje je njemu dato. Treba naglasiti da poricanje i negiranje jednog poslanika jeste poricanje i negiranje svih poslanika. To su uradili neki narodi o kojima Kur'an govori (Nuhov narod, narod Ad, narod Semud, Lutov narod…). Također nije dozvoljeno praviti razliku među poslanicima u vjerovanju. Prekoreni su Sljedbenici Knjige (Ehlu'l-Kitab) zbog vjerovanja u neke i poricanja drugih vjerovjesnika i poslanika. Jevreji ne vjeruju u Isaa i Muhammeda, s.a.v.s, a kršćani ne vjeruju i ne priznaju Muhammeda, s.a.v.s.

U prethodnoj lekciji spomenuli smo da su svi vjerovjesnici i poslanici, a.s., kroz svako vrijeme i prostor, neovisno od posljedica koje su iskusili (ismijavanja, progoni, mučenja, ubistva…), i to potpuno besplatno, bez naknade i traženja nagrade, prenosili iskonski zavjet i neprekinuti ugovor (ميثاق) koji su sve duše zajedno dale Allahu, dž.š., na dan stvaranja. Osnovna načela, principi, temelji i stupovi, koji su prenošeni preko svakog poslanika svakom narodu, u svim vremenima, jesu:

  1. īmān – vjerovanje,
  2. tewhīd – monoteizam,
  3. robovanje Allahu, dž.š., (ibādet) i zavisnost o Njemu,
  4. organizacija cjelokupnog života na temelju robovanja Allahu, dž.š., i negiranje širka, politeizma (vjerovanje u više bogova, odnosno mnogoboštvo) i kufra (nevjerovanja).

Kur'an i sunnet su nam pojasnili misije poslanika i njihove zadaće, a mogle bi se sumirati na:

  • jasno dostavljanje istine (objava); to biva bez dodavanja ili oduzimanja,
  • poziv Allahu, dž.š. (da mu se čini ibadet),
  • radosna vijest i opomena (odnosi se i na dunjaluk i na ahiret),
  • oplemenjivanje duša i njihovo čišćenje,
  • ispravljanje iskrivljenih mišljenja i izmišljenih vjerovanja,
  • opravdanje (ljudi poslije poslanika nemaju nikakvog opravdanja ako ne budu vjerovali),
  • upravljanje ummetom i suđenje prema istini…

Vjerovjesništvo je Božiji dar, ne može se postići željom i voljom, niti se može postići trudom i zalaganjem. To je Božija blagodat: A Allah najbolje zna kome će povjeriti poslanstvo Svoje. (El-En'am, 124.)

Najodabraniji poslanici (Ulu’l-azm), prema nekim učenjacima, jesu ova petorica: Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i Muhammed, s.a.v.s.

Riječ „objava“ (وَحْي) u Kur'anu se u najviše slučajeva spominje u kontekstu obavještenja i davanja na znanje od Allaha robovima koje je izabrao da im razotkrije razne upute i znanja na skriven i za (ostale) ljude neuobičajen način. Tri su stupnja objave: ubacivanje znanja u srce vjerovjesnika kojem se objavljuje tako da ne sumnja da to što mu je udahnuto u srce jeste istina od Allaha; Allahovo obraćanje poslanicima iza zastora i objava putem meleka.

Četiri su velike objave, koje sadrže glavninu vjerskih propisa i uputa čovječanstvu, od kojih tri (sve osim Kur'ana) više ne postoje u izvornom obliku: Tevrat (Tora), objavljena Musau (Mojsiju), Zebur (Psalmi Davidovi), objavljen Davudu (Davidu), Indžil (Evanđelje), objavljen Isau (Isusu), i Kur'an, objavljen Muhammedu, s.a.v.s.

Što se tiče osobina poslanika, treba spomenuti da su svi bili ljudi (a ne meleki ili džinni), jer su ljudi najsposobniji da vode i upućuju ljude i mogu biti uzor i ugled ljudima; njihova pripadnost ljudskom rodu podrazumijeva svojstva od kojih se ljudi ne mogu odvojiti (hrana, piće…, pogađa ih sve što pogađa ljude); bili su izloženi nedaćama i iskušenjima, obavljali su poslove koje obavljaju i ostali ljudi; ne posjeduju ništa od božanskih svojstava ili svojstava meleka; predstavljali su najmoralnija i najsavršenija ljudska bića u svakom smislu, bili su najčišćih srca, najkreposnijih moralnih vrijednosti; njihov tjelesni izgled se razlikovao; bili su plemenitog porijekla; podaren im je zdrav razum, jedinstvena inteligencija, rječitost, prisebnost i druge sposobnosti da bi mogli ponijeti misiju na svojim plećima; prednjačili su u ibadetima i u potpunom robovanju; svi su bili muškarci (misionarski posao koji sa sobom nosi poteškoće, putovanje po zemlji, suprostavljanje lašcima, spremanje vojske, ratovanje; ženi se događaju stvari koje joj onemogućavaju da ispuni mnoge dužnosti i obaveze, npr. mjesečno pranje, trudnoća, porod, postporođajni period, potreba djeteta za njezinom stalnom brigom…).