Tekst “Stanje imana – povećanje i smanjenje u svjetlu Kur’an i sunneta” tretira važnu tematiku islamskog akaida. Jedna od prvih kontraverzi u ranoj historiji islama bilo je pitanje imana – vjerovanja. Ovo pitanje polarizovalo je muslimansku zajednicu na liberalne murdžije koji su tvrdili da se iman sastoji od vjerovanja srcem, te da djela nisu potrebna, i ekstreme haridžije i mutezile čiji stav je bio da iman ne može postojati bez djela. Na temelju ovog pitanja nastalo je i pitanje povećanja i smanjenja imana. Ehlisunetski učenjaci svoj stav da se iman povećava i smanjuje temeljili su na brojnim kur›anskim ajetima, hadisima kao i izrekama prvih generacija. Indikativan je stav Ebu- Hanife, da se iman ne povećava i ne smanjuje, što se, na prvi pogled, suprostavlja stavu većine islamskih učenjaka. Naime, Ebu-Hanife u definiciji imana ne ubraja djela jer smatra da su djela posljedica imana. Tako postaje jasno da se radi o semantičkoj i formalnoj razlici, jer svi se slažu da nepostojanje ubjeđenja implicira
nevjerstvo te da se griješnikom smatra onaj ko izostavi djela. (…)

Izvor: Almir Pramenković, “Stanje imana: povećanje i smanjenje u svjetlu Kur'ana i sunneta”, Islamska misao, br. 9, 2016., Fakultet za islamske studije, Novi Pazar, 2016., str. 29-39.