Alkohol

Jedan od osnovnih ciljeva šerijatskih propisa jeste formiranje zdravog društva i fizički i mentalno zdravih i trezvenih pojedinaca, sposobnih da odgovore zadaći namjesništva (hilafeta) na Zemlji. Ovaj cilj se jasno prepoznaje i u definiciji osnovnih dobara zaštićenih šerijatskim normama, a to su: vjera, život, razum, čast i potomstvo, te imovina.

Budući da konzumiranje alkohola manje ili više ugrožava sve spomenute temeljne ljudske vrijednosti i dobra, a posebno razum, sasvim je logično da je islam u svojim osnovnim izvorima, Kur’anu i sunnetu, kategorički osudio i zabranio konzumiranje alkoholnih pića, naloživši muslimanima ne samo da ih ne konzumiraju već i da se ne prikučuju ovoj velikoj pošasti i „majci nevaljalština“, kako je alkoholna pića okarakterizirao sunnet.

Foto: Ilustracija

No, kako se mnogi muslimani ne pridržavaju ove zabrane u praksi, posebno oni u mješovitim sredinama, kakva je i naša bosanska, u kojoj je problem alkoholizma, sa svim svojim pogubnim posljedicama, sve prisutniji, neophodno je pojačati aktivnosti na suzbijanju i otklanjanju ovog problema, uključujući u te aktivnosti sve društvene potencijale, a posebno one koje njedre snažna vjerska svijest muslimana.

I dok neke zapadne zemlje sve više prepoznaju posljedice indolentnog odnosa vlasti i nevladinih institucija prema konzumaciji alkohola u društvu, i počinju da se zalažu da tu pošast svedu na, što je više moguće, manju i ograničenu mjeru (u javnim ustanovama, saobraćaju i sl.), za to vrijeme među građanima Bosne i Hercegovine alkohol, njegova domaća proizvodnja, uvoz i konzumiranje, postaju glavna atrakcija i lijek za otuđenje od mnogih društvenih problema!

Početkom 2011. godine građani Bosne i Hercegovine dobili su i službenu potvrdu da su najveći alkoholičari u Europi. Naime, Svjetska zdravstvena organizacija početkom 2011. godine je priopćila da su građani BiH evropski prvaci u konzumiranju alkohola jer godišnje u prosjeku popiju 56 litara čistog alkohola, što znači 140 litara 40-postotnog alkohola. Najveći dio alkohola, 73%, građani BiH uzimaju konzumiranjem rakije, naveli su iz Svjetske zdravstvene organizacije. U 2010. godini na uvoz alkoholnih pića, građani Bosne i Hercegovine potrošili su 19.500.000 KM! Bosna i Hercegovina je sedma zemlja svijeta po potrošnji novca na alkohol, tvrde iz Svjetske zdravstvene organizacije (podatak iz 2013. godine. U Zavodu za alkoholizam i druge toksikomanije Kantona Sarajevo kažu kako podaci Svjetske zdravstvene organizacije nisu tačni jer, kako navode, prema njihovim procjenama na godišnjem nivou se popije 9,6 litara alkohola, što također smatraju alarmantnim podatkom. Ono što je još alarmantnije jeste da na području Federacije BiH ne postoji niti jedan odjel specijaliziran za liječenje ovisnika. Jedini odjel za alkoholizam u Bosni i Hercegovini nalazi se u Banjoj Luci, ali problem je što se tu mogu liječiti samo pacijenti iz Republike Srpske. Na odjelu se mjesečno hospitalizuje oko 40 pacijenata, a broj muškaraca koji se prijave za liječenje je pet puta veći u odnosu na žene. Podaci koji su u javnost izneseni 2015. godine govore da je oko 11% zaposlenika u BiH ovisno o alkoholu! Samo je u prethodnoj godini (do 14. marta 2016. godine) u svijetu umrlo oko 500.000 osoba od posljedica kozumiranja alkohola.

Sve navedeno obavezuje nas da se upoznamo sa razlozima, smislovima zabrane konzumiranja alkohola.

Da su alkoholna pića veliko zlo od kojeg se teško osloboditi potvrđuju nam povijest, zbilja i realnost današnjeg svijeta, ali i sama Objava. Povijest nam otkriva da je konzumiranje alkoholnih pića bilo prisutno u skoro svim ljudskim zajednicama i društvima te da je predstavljalo jedan od glavnih uzroka stradanja i propasti mnogih pojedinaca i zajednica kojima je ovladalo ovo zlo. Zbilja današnjeg svijeta, posebno onog odanog zapadnim vrijednostima života i kršćanskoj kulturi i načinu života, potvrđuje veliku prisutnost i raširenost pošasti alkoholizma.

Analiza kur’anskih ajeta i propisa koji se odnose na upotrebu alkoholnih pića otkriva nam činjenicu da je Kur’an primijenio metodu postupnosti u zabrani i eliminiranju ovog velikog grijeha, poroka i zla, što nam samo po sebi najupečatljivije govori o njegovoj ukorijenjenosti, žilavosti i snažnom prisustvu u društvu.

Konzumiranje vina i drugih vrsta alkoholnih pića bilo je vrlo raširena pojava kod predislamskih Arapa, u tzv. periodu džahilijjeta. Njihova poezija obiluje pohvalama vinu, peharima i nevaljalštinama koje ih prate. Islam je, sa svojim visokim i zahtjevnim moralnim i pravnim normama i ambicioznim projektom formiranja vitalne natplemenske i nadnacionalne državne i društvene zajednice, došao u sredinu ogrezlu u mnogobrojnim individualnim i društvenim porocima, sredinu čiji su stanovnici naročito bili odani piću i razvratu kao njegovoj prirodnoj posljedici, tako da se nagovještaj zabrane, a kasnije i donošenje zakonskog teksta o zabrani konzumiranja alkohola, doimao u startu kao bezizgledan i beznadežan posao.

Prema mišljenju većine učenjaka zabrana upotrebe alkoholnih pića prošla je kroz tri faze. Prva faza započinje objavom 219. ajeta sure El-Beqara: Pitaju te o vinu i kocki. Reci: „Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veća od koristi.“

Druga faza započinje objavom 43. ajeta sure En-Nisa‘: O vjernici, pijani nikako molitvu ne obavljajte, sve dok ne budete znali šta izgovarate… Ovaj ajet ukazuje eksplicitno na zabranjenost opojnih pića, zbog postojanja imperativne zabrane, ali je ona ovdje vezana za određenu okolnost, a to je obavljanje namaza. Dok prethodna faza zabrane stavlja razumnog vjemika pred dilemu izbora između velikog grijeha, odnosno velike štete i male koristi, dotle ova faza zabranjuje vjerniku, koji je živo zainteresiran za obavljanje namaza na prihvatljiv i Bogu drag način, da se prikučuje namazu u stanju pijanstva. lako se radi o selektivnoj zabrani, budući da je vezana za neobavljanje namaza u stanju pijanstva, ipak ako uzmemo u obzir pet dnevnih namaza, možemo zaključiti da onaj ko nastoji klanjati svih pet dnevnih namaza kako treba, nije u mogućnosti piti opojna pića izuzev nakon jacije, i to i tada sa osjećajem nelagode i neraspoloženja. Otuda je većina muslimana, nakon objave spomenutog ajeta, ostavila opojna pića, osim rijetkih pojedinaca. Tako je ovaj ajet u potpunosti i temeljito pripremio teren, odnosno ljudske duše, za konačnu i nedvosmislenu zabranu konzumiranja alkoholnih pića, opću zabranu koja nije ograničena ni vremenom ni prostorom niti nekom okolnošću.

Posljednja faza zabrane započinje objavom 90. i 91. ajeta sure El-Ma'ida:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِنَّمَا الْخَمْرُ وَالْمَيْسِرُ وَالْأَنصَابُ وَالْأَزْلَامُ رِجْسٌ مِّنْ عَمَلِ الشَّيْطَانِ فَاجْتَنِبُوهُ لَعَلَّكُمْ تُفْلِحُونَ ﴿٩٠﴾  إِنَّمَا يُرِيدُ الشَّيْطَانُ أَن يُوقِعَ بَيْنَكُمُ الْعَدَاوَةَ وَالْبَغْضَاءَ فِي الْخَمْرِ وَالْمَيْسِرِ وَيَصُدَّكُمْ عَن ذِكْرِ اللَّهِ وَعَنِ الصَّلَاةِ فَهَلْ أَنتُم مُّنتَهُونَ

O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa, hoćete li se okaniti?El-Ma'ide, 90-91.

Ovim ajetom je izrečena definitivna zabrana konzumiranja alkoholnih pića i upotpunjen je legislativni aspekt ovog problema. Neupitan je i konsenzus islamskih pravnika o zabrani opijanja, a više detalja o ovoj zabrani naći ćemo u sunnetu Allahova Poslanika, a.s.

Od Abdullaha ibn Amra prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Vino je majka svih pošasti, pa ko ga bude konzumirao, takvome se neće primiti njegov namaz četrdeset dana, a ako umre u vrijeme dok se ono bude nalazilo u njegovom stomaku, umrijet će džahilijjetskom smrću!“

Dva Sahiha bilježe hadis Enesa b. Malika: „Reći ću vam jedan hadis koji vam niko neće citirati nakon mene: Čuo sam Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: ‘Među predznacima Sudnjeg dana je da će biti izuzeto znanje, a pojavit će se neznanje! Konzumirat će se alkohol i raširit će se blud! Bit će manje ljudi, a više žena, tako da će na pedeset žena biti jedan čovjek’.”

Ebu Malik El-Eš'ari, r.a., pripovjeda da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Doći će vrijeme pa će ljudi od mog ummeta piti alkohol i nazivaće ga drukčijim imenima i u njihovom prisustvu će se svirati muzika i pjevaće pjevačice. Takve će Allah, dž.š., kazniti tako što će dati da pod njima zemlja propadne i pretvoriće ih u svinje i majmune.“ (Ibn Madže i Ibn Hibban)

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a. v .s., rekao: „Kradljivac dok krade nije musliman, čovjek dok čini nemoral (zinaluk) nije musliman, onaj koji pije alkohol dok to radi nije musliman, a nakon toga preostaje tevba (pokajanje).“ lz prethodnog hadisa se razumije da vjernik u momentu činjenja pomenutih grijeha prestaje biti vjernikom što pojašnjava i slijedeći hadis koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ko čini zinaluk (nemoral) ili pije alkohol, Allah od njega odstrani (udalji) iman (vjeru) kao što čovjek skida svoju košulju sa sebe.“

Imam Muslim u svome Sahihu navodi predaju u kojoj Poslanik, a.s., kaže: „Sve što opija je hamr, a svaki hamr je haram.“ Povod ovome hadisu je pitanje koje su Poslaniku, a.s., uputili neki ashabi u vezi sa pićem koje se proizvodi od meda, kukuruza i ječma, našto je on odgovorio gore citiranim hadisom. Shodno ovome hadisu hamr je imenica kojom se ne označava samo vino nego svako piće koje ima svojstvo opijanja. Ovakvo značenje ovog pojma potvrdio je i hazreti Omer, r.a., sa minbera Allahova Poslanika rekavši: „Sve što zanosi pamet je hamr.“ Zabrana se, dakle, ne veže za ime niti supstancu od koje je proizvedeno alkoholno piće, nego za svojstvo pića da opija, bez obzira da li stanje opijenosti nastupilo nakon konzumiranja malih ili velikih količina dotičnog pića. Razlog zabranjenosti je svojstvo opijanja (iskar), koje je prisutno u svim vrstama alkoholnih pića, i u malim i u velikim količinama, te su sve te vrste zabranjene bez obzira na količinu.

Nije zgoreg ovom prilikom spomenuti jednu čestu, ali sa islamskog stanovišta neprihvatljivu i veoma opasnu pojavu kod nas u Bosni i Hercegovini. Naime, neki muslimani, iako sami ne konzumiraju alkoholna pića, drže ista u svojim trgovinama ili restoranima, prodaju ih svima, bez obzira na vjeru, hraneći tako zarađenim sredstvima svoje porodice i uvlačeći ih zajedno sa sobom u krug u Poslanikovom hadisu prokletih osoba, što je nesumnjivo veliko nasilje koje dotični grješnici čine prema vlastitoj djeci i porodici. Kao što nije dopušteno prodavati i kupovati alkoholna pića, takoder, nije dopušteno ni poklanjati ih drugim osobama, makar te osobe bile nemuslimani, jer je musliman čist i ne može davati ni uzimati osim ono što je čisto.

Musliman je dužan izbjegavati ona društva, skupove i mjesta u kojima se toči, služi i konzumira alkohol. Na ovu zabranu ukazuje navedeni hadis o osobama koje je prokleo Allahov Poslanik, a.s. Na nju izravno ukazuje i hadis koji prenosi Omer, r.a., u kome Poslanik, a.s., kaže: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka ne sjeda za stol na kome kruže čaše s alkoholnim pićima.“

Muhammed, s.a., je alkoholičare sankcionisao udarcima palminim granjem ili nanulama. Ebu-Bekr, r.a., je za vrijeme svoga hilafeta, uveo kaznu od 40 udaraca bičem. Alija, r.a., je kasnije povećao kaznu na 80 udaraca bičem. Ahiretska kazna puno je opasnija – zabrana ulaska u džennet. Poslanik, a.s., je rekao: „U Džennet neće ući (trojica): onaj koji pogovara na ono što je dao, onaj ko je neposlušan roditeljima i pijanica!“

Musliman je dužan boriti se protiv zla adekvatnim sredstvima. Ako nije u stanju spriječiti to svojim rukama ili jezikom, onda u najmanju ruku može izbjegavati mjesta, skupove i društva u kojima se čini zlo osudivši ga svojim srcem. To je minimum imana. U tom smislu musliman u Bosni i Hercegovini i svim drugim državama u kojima se javno prodaje alkohol treba izbjegavati prodavnice i restorane u kojima se prodaje i servira alkohol ako svoje potrebe može podmiriti u radnjama i restoranima u kojima toga zla nema. Musliman, također, mora izbjegavati svadbe, manifestacije, godišnjice i sve slične proslave i veselja u kojima je prisutno konzumiranje opojnih pića. Naročito je za svaku osudu pojava da neki ljudi koriste i neke vjerske svečanosti, kao što su otvaranje novosagrađenih džamija, ili okupljanje vjernika u povodu mevludskih svečanosti, ili zajedničkih dova, da prodaju koju flašu ili gajbu piva. Takvi se postupci moraju energično osuditi i spriječiti.

Musliman je dužan, shodno kur’anskoj naredbi „klonite ga se“, izbjegavati svaki doticaj i upotrebu alkoholnih pića. To uključuje i zabranu korištenja alkoholnih pića u svrhu liječenja. Kada je upitan Allahov Poslanik, a.s., o upotrebi opojnih pića radi liječenja, on je odgovorio: „To nije lijek, već bolest“. Poslanik, a.s., također, je rekao: „Allah je dao i bolest i lijek, pa se liječite, ali ne zabranjenim stvarima.”

Čuveni islamski učenjak Ibnu-l-Qajjim, govoreći o ovom pitanju, zaključuje: “Ako bi bilo dopušten alkohol koristiti kao lijek, kada su mu ljudi već skloni, to bi im pružilo dobar povod da ga piju radi užitka i zabave, osobito kada imaju dojam da to godi njihovu zdravlju, ublažava im bolove i liječi bolesti. Osim toga, to bi doprinosilo propagiranju zabranjenih sredstava zbog njihovog navodno efikasnog djelovanja.“

Alkohol je jedan od glavnih uzročnika mnogih ubistava, samoubistava, saobraćajnih udesa, tuča, svađa, razvoda brakova itd. S druge strane, medicina je dokazala da je alkohol uzročnik mnogih bolesti poput ciroze, gastritisa, pankreatitisa, hronične žgaravice, arteroskleroze i impotencije. Alkohol trajno mijenja funkcije mozga, uništavajući živčane ćelije u mozgu, koje se više ne mogu obnoviti.

Ebu'l-Lejs es-Samarkandi, u svom djelu Tenbihu'l-gafilin, o alkoholu veli sljedeće:

„Čuvajte se alkohola jer on sadrži mnoga svojstva koja su štetna po čovjeka:

  • ko se napije, ne ponaša se normalno, a često je predmet šale, ismijavanja i izrugivanja;
  • pijanica upropaštava svoj imetak, pati i kinji svoju porodicu, teško zarađeni novac olahko rasipa i uzalud troši;
  • pijanstvo je često uzrok svadi među prisnim prijateljima, čak i među braćom. Vrlo često je jedini povod ubistvu;
  • pijani ljudi propuštaju namaze, zikr i još mnogo toga što je korisno i na ovom i na budućem svijetu;
  • pijan čovjek lahko uvrijedi. On i prema vlastitoj ženi napravi takve gestove i postupke koji, u stvari, anuliraju njihov brak, a da toga nije ni svjestan. Pijan čovjek lahko izvrši svaki prestup i griješi bez razmišljanja…

 

***

 

Droga

Na sceni života danas je bolest koja malo – po malo, ali sigurno, uništava čovječanstvo, razara osnovu društva i dovodi u pitanje njegovu budućnost. Ovisnost o drogama i alkoholu svakodnevno unosi nemir, onesposobljava i uništava mnoge živote, povećava nesigurnost i izaziva socijalnu bijedu. Ona prizvodi nesreću i duboke psihičke krize, uništava porodice, ostavlja djecu bez elementarne opskrbe i zaštite. Uskraćuje svijetlu budućnost mnogim mladim ljudima, koji bi, da nisu postali dio toga zla, imali sretan i uspješan život. Posljednjih desetljeća osobito zahvata djecu i omladinu od dvanaest do devetnaest godina. Sve je manje škola koje nisu zahvaćene drogom. Bosna i Hercegovina u najezdi te pošasti nije nikakav izuzetak.

Svakodnevno u novinama čitamo zastrašujuće priče o drogi: “Droga ubija – kako se boriti”, “Sin narkoman tjerao majku na prostituciju da bi zaradila novac za drogu”, “Policija zaplijeni samo 10 posto droge koja uđe u BiH”, “Sin i snaha narkomani napustili dvoje djece”, “Svaka droga razara ljudski organizam”, “Većina ovisnika počela se drogirati prije napunjenih 16 godina”, “Prvi džoint u dvanaestoj” itd. Takve su vijesti sve više dio naše svakodnevnice, potresne drame koje se događaju oko nas. Mnogobrojni zločini i kriminalni čini djelo su ovisnika o drogi koji pod utjecajem narkotika ili potrage za njima. Problematika ovisnosti je, na žalost, uvijek aktualna. Riječ je o jednoj od najopasnijih bolesti našeg doba koja, usljed drastičnog organskog, duševnog i duhovnog izobličenja iza sebe ostavlja neizlječive posljedice. Ona potpuno razara zdravlje čovjeka i trajno uništava njegov ljudski identitet.

Da li je moguće išta suvislo, sa stvarnim izgledom na uspjeh, učiniti u okolnostima – koje su osobito svojstvene “zemljama u tranziciji” kao što je BiH – u kojma su bolesti poput toksikomanije neposredno poticane neupućenošću i nesviješću, nezainteresiranošću i beznađem; institucijalnom i privatnom nebrigom i ignorancijom, nepostojanjem efikasnih metoda, osmišljenih programa i mehanizama njihove provedbe; podržavane medijskom anarhijom, u kojoj je sve dopušteno: reklame, muzika i filmovi proistekli iz ambijenta droge, alkohola, prostitucije i kriminala, dakle iz ambijenta duhovne izobličenosti i moralnog sunovrata? Štaviše, u ovakvim okolnostima se “slobodom” reklamiranja alkohola i cigareta u svim printanim i elektronskim medijima, otvaranjem besmisleno velikog broja pivnica, kafića, night i disko klubova, backstage noćnih sastajališta te, uglavnom, samo formalnim funkcioniranjem zakona, sudstva i policije, drogi i alkoholu izražava dobrodošlica i mi im se, zajedno sa našom djecom, praktički bacamo u naručje.

Problem narkomanije i zloupotrebe psihoaktivnih supstanci jedan je od najkompleksnijih društvenih i medicinskih problema u savremenom svijetu koji ima negativne posljedice skoro na sve aspekte ljudskoga življenja. Budući da se radi o akutnom problemu koji se ne tiče samo jedne ili ograničenog broja država, razvijenih ili zemalja u razvoju, ove ili one regije i podneblja, pripadnika ove ili one vjerske zajednice, spomenuti je problem podignut na međunarodni nivo u čije se rješavanje uključuju brojne međunarodne, regionalne i lokalne organizacije, medicinske i obrazovne ustanove, vjerske organizacije i udruženja, mediji i drugi relevantni faktori koji mogu biti od koristi u suzbijanju ili iskorjenjivanju ovog problema.

Svi dosadašnji napori rezultirali su ograničenim uspjesima, a u mnogim sredinama, posebno onim tranzicijskoga karaktera, kakvo je i naše bosanskohercegovačko društvo, problem zapravo tek eskalira i poprima forme dramatične moralne, psihološke i egzistencijalne krize. Većina napora koje ulažu spomenute organizacije i ustanove usmjerena je na liječenje posljedica, a ne na otklanjanje uzroka i kreiranje ambijenta u kojemu će narkomanija i ovisnost o psihoaktivnim tvarima biti sasvim rijetka pojava ako je uopće i bude bilo. Mnoge od navedenih organizacija i ustanova koje se s manje ili više intenziteta uključuju u rješavanje, odnosno otklanjanje ili umanjenje štetnih posljedica fenomena ovisnosti o psihoaktivnim supstancama, doista su odgovorne za pojavu i širenje naznačenoga fenomena. U prvome redu mislim na odgojno-obrazovne i medijske ustanove koje zapravo odlučno utječu na kreiranje životnog ambijenta i sistema društvenih i moralnih vrijednosti koji predstavljaju pogodno tlo za širenje ove pošasti i zla. Nije zanemariva ni uloga političko-pravnog ambijenta kojega kreiraju političke snage društva putem političkih, pravnih, medijskih i drugih instrumenata, a koji, također, pogoduju širenju fenomena narkomanije, toksikomanije te raznih drugih vidova alijenacije, destrukcije i zastranjenja.

Marginalizacija uloge vjere i vjerskih vrijednosti općenito, zanemarivanje institucije odgovornosti kako na ovom tako i na budućem svijetu, bagatelisanje važnosti duhovnog odgoja i obrazovanja, divinizacija čovjeka i njegovih civilizacijskih dostignuća, bili su procesi koji su otvorili vrata svemu i svačemu, svakovrsnim oblicima zala, nasilja, nepravdi i zloupotreba. Kur'an je na ovo davno upozorio: I kada bi zaboravili ono čime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kad bi se onome što im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili. (El-En'am, 44.)

Ukoliko se navedeni procesi ne zaustave, ukoliko se uzroci ne iskorijene, bavljenje posljedicama bit će sizifov posao. Preventivno djelovanje u smislu kreiranja humanog ambijenta za ljudsko življenje jedini je pravi lijek. Jačanje vjere, promicanje vrijednosti, smisla i stila života koji promovira islam najjače je oružje u borbi protiv narkomanije i svih drugih vidova toksikomanije i štetnih navika.

U borbi protiv zla zvanog narkomanija nužan je multidisciplinaran pristup. Pravnici, sociolozi, psiholozi, ljekari, učitelji, roditelji, odgajatelji, svi oni imaju važnu ulogu u suzbijanju i iskorjenjivanju ovoga zla.

Opće načelo islamskog prava je da je muslimanu zabranjeno konzumirati bilo koju tvar koja direktno ili indirektno ugrožava njegov život, psihičko ili fizičko zdravlje. Budući da je medicinski i iskustveno nepobitno dokazano da upotreba raznih vrsta droga šteti ljudskom razumu i organizmu, da uzrokuje kod čovjeka bolesnu ovisnost, da dovodi do takvog psihičkog stanja koje je pogodno za razvijanje različitih oblika devijantnog i kriminalnog ponašanja, može se kategorički zaključiti da je upotreba droga najstrožije zabranjena u islamskom pravu.

Iako droga nije poimenice navedena u osnovnim islamskim izvorima, Kur’anu i Hadisu, jer se pojavila kasnije, ona je, bez sumnje, ipak zabranjena (haram) prema općim pravilima i duhu tih izvo­ra, jer su navedene i osuđene štetne posljedice, koje ona nosi sa sobom.

Imam Ibn Tejmija kaže: „Sve što opija razum je zabranjeno (haram), makar i ne rezultiralo euforičnim raspoloženjem, jer je svjesno zamagljivanje razuma, bez šerijatski opravdanog razloga, zabranjeno (haram) prema konsenzusu svih muslimana.“

Ibn Tejmijjin učenik Ibnu’l-Kajjim el-Dževzi, također poznati učenjak i pisac, po mnogima ravan svome učitelju, naziva drogu “pro­kletim gutljajem grijeha”.

Četverica imama se nisu izjasnila o ovom pitanju jer se nije ni postavljalo u njihovo vrijeme. Upotreba ove droge se pojavila krajem šestog i početkom sedmog stoljeća po Hidžri sa osvajačkim pohodima Tatara i uspostavom njihove vlasti na teritorijima islamskih naroda.

Razlog zabrane upotrebe narkotika je njihovo štetno djelovanje, a ne stoga što su zabranjeni sami po sebi. Otuda je dopuštena upotreba ovih sredstava u medicinske svrhe radi spravljanja lijekova, liječenja i medicinskog tretmana ovisnika o drogama.

Spomenuti štetni efekti upotrebe droga po zdravlje ljudi, njihovu fizičku, psihičku i intelektualnu sposobnost, zatim štetni efekti koji se odražavaju na ekonomiju, sigurnost i opće stanje društva, dovoljan su razlog zabrane zloupotrebe droga.

Neki islamski pravnici, poput dr. Jusufa Karadavija, svrstavaju droge u kategoriju hamra, tj. opijajućih supstanci. Budući da je zabranjeno konzumiranje i malih količina one supstance koja opija u velikim količinama, kako se izričito kaže u jednom hadis-i šerifu, može se konstatirati da je zabranjena upotreba i malih količina droge, bila ona lahka ili teška. Zabrana se ovdje ne može parcijalizirati niti selektirati.

Islamski pravnici su složni u stavu da se terapijska upotreba droga ne kažnjava, makar rezultirala stanjem opijenosti razuma.

Kada je u pitanju zloupotreba droga, ona je, kao teški grijeh (haram), sankcionirana i ahiretskom (onosvjetskom) i dunjalučkom kaznom. Nema sumnje da je onaj ko krene putem droge načinio prvi korak na putu ka suicidu. A Uzvišeni kaže:

وَلَا تُلْقُوا بِأَيْدِيكُمْ إِلَى التَّهْلُكَةِ

“Ne bacajte se svojim rukama u propast!” (El-Bekara, 195.)

Ljudsko tijelo nije vlasništvo čovjeka, pa otuda nema pravo da raspolaže njime po svom nahođenju bez ikakvih ograničenja. Tijelo, odnosno život, Allahov je emanet čovjeku i on mora postupati sa njim u skladu sa Božijim propisima. Svako nanošenje štete tijelu, životu, razumu, potomstvu, imovini, predstavlja zioupotrebu slobode i prekoračenje ovlaštenja za koje se snose odgovarajuće sankcije, bilo samo ahiretske, ili samo dunjalučke, ili i jedne i druge. Dimenzije ahiretske kazne nama nisu u detalje poznate, ali ono što sigurno znamo jeste to da iskreno pokajanje (tevba) briše grijehe, pa time i ahiretsku kaznu.

Također, islamski pravnici su složni u stavu da se osoba koja konzumira drogu bez opravdanog razloga kažnjava diskrecionom kaznom (t'azir) čiju visinu određuje nadležni sud.

Islamski pravnici nisu izgubili iz vida problem ovisnosti narkomana o drogi, do koje obično dovodi dugotrajnija i učestalija upotreba droga, što ne znači da ne postoji rizik da se postane ovisnik i od samo jedne upotrebe, te su raspravljali i o ovom problemu. Šafijski pravnik Ibn Hadžer Mekki upitan je o osobi koja je pala u iskušenje konzumiranja opijuma, hašiša i sličnih droga, tako da je postala ovisnik o drogi u tolikoj mjeri da bi podlegla ukoliko bi prestala upotrebljavati narkotike, pa je odgovorio: „Ako bi se pouzdano znalo da bi ta osoba nastradala, onda joj je u tom slučaju dopuštena dozirana upotreba droge, dapače, bila bi obavezna, iz razloga nužnosti očuvanja života, kao što je slučaj sa konzumiranjem strvine u slučaju nužde. No, međutim, takva osoba je obavezna, ističe dalje Ibn Hadžer, sukcesivno smanjivati dozu upotrijebljene droge, sve dok se tijelo u potpunosti ne oslobodi bolesti ovisnosti.“

Sudska odluka o upućivanju narkomana na obavezno liječenje u interesu je kako samoga narkomana tako i njegove porodice i društva, te država može tražiti od svih njih participaciju u troškovima liječenja.

Za razliku od većine sekularnih zakonodavstava, koja uglavnom sankcioniraju nelegalnu trgovinu i dilanje droge, a narkomane upućuju na liječenje o trošku države i društva, islamsko pravo (fiqh) je predvidjelo kaznene mjere (moralna osuda i t'azir) i za konzumente droge, dok je za nelegalne rasturače droge, prema idžtihadu nekih pravnih škola, predviđena u nekim slučajevima i smrtna kazna

Nema nikakve sumnje da je nelegalna prodaja i rasturanje droga veliki grijeh (haram) za koji slijedi oštra kazna na ahiretu, ukoliko se diler ne pokaje i trenutno ne prekine sve aktivnosti na polju nelegalne trgovine i distribucije droga. Oni koji preprodaju drogu prisvajaju tuđu imovinu na nedopušten način. Uzvišeni Allah kaže: O vjernici, jedni drugima na nedopušten način imanja ne prisvajajte – ali dozvoljeno vam je trgovanje uz obostrani pristanak – i jedni druge ne ubijajte! Allah je, doista, prema vama milostiv. (En-Nisa’, 29.)

Oni koji preprodaju drogu čine oba grijeha spomenuta u navedenom ajetu: prisvajaju tuđu imovinu na nedopušten način, a, također, na neki način ubijaju ljude i društva nudeći im otrov zvani droga. Dakle, nelegalno rasturanje droga, s obzirom na pogubne posljedice zloupotrebe droge po pojedinca i društvo, označeno je kao rat protiv Allaha i Njegova Poslanika i kao širenje nereda (fesada) na zemlji, za šta slijedi smrtna kazna. Nema nikakve sumnje da je ova drastična kazna za narko-dilere preventivno djelovala na znatno smanjenje ove nelegalne aktivnosti, kao i znatno smanjenje broja narkomana i ovisnika o drogama u tim zemljama. Konzumiranje droge protivno je osnovnim intencijama Šerijata, a to su: zaštita vjere, života, razuma, potomstva i imovine. Droga ugrožava ili uništava sve ove univerzalne vrijednosti, čija je zaštita, ustvari, osnovni smisao svih šerijatskih propisa. Otuda nije čudo što se savremeni islamski pravnici pozivaju upravo na ovu činjenicu prilikom odmjeravanja kazne nelegalnim trgovcima droge, odnosno trgovcima ljudskim dušama i životima.

Sve veća raširenost fenomena zloupotrebe droga u svijetu svojevrstan je danak koji čovječanstvo plaća zbog hedonističkog shvatanja života i životnih vrijednosti, prepuštanja neograničenoj slobodi, gaženja Božijih zakona i propisa (hududullah), zapostavljanja vjere i njene uloge u pravilnom odgoju čovjeka, posebno mladih naraštaja, i ostalih grijehova savremenoga čovjeka. Tu se kriju temeljni uzroci pojave i širenja ovog fenomena. Bavljenje samo posljedicama, a ne i uzrocima, odnosno problemom duboke duhovne krize kroz koju prolazi savremeni čovjek, neće dati očekivane rezultate. Islam u svojoj legislativi ima sve potrebne mehanizme za iskorjenjivanje ili znatno reduciranje i stavljanje pod punu kontrolu ovog potencijalno najopasnijeg društvenog zla, kao što je svojevremeno učinio sa drugim zlom – alkoholizmom, o čemu smo prethodno govorili. Na potezu je čovjek.

Istaknuti savremeni islamki učenjak dr. Jusuf el-Karadavi kaže: “Vjera je prvi zaštitnik i oružje koje trebamo upotrijebiti protiv ovog smrtonosnog i razarajućeg poroka. Ako djeca budu odgajana na vjerskim osnovama i u dobroj i zdravoj okolini, sa društvom koje ih neće iskvariti i uništiti im život, nadati se je dobru. Isto tako, nadati se je dobru ako djeca budu odgajana u okrilju bogobojaznosti, upoznata od malih nogu da ih Uzvišeni Allah nadzire i gleda, ako budu odgajana da vjeruju u drugi svijet, polaganje računa, džennet i džehennem… Ako uspostavimo kod njih ovakav lični samoprijegor i ove odgojne vrijednosti, te razvijemo u njihovim dušama ovu živu svijest, time smo postavili branu između njih i ovih poroka. Pobožni mladić i djevojka, koji se pridržavaju načelima svoje vjere, posljedni su koji će okusiti ovaj porok… Dilerima droge je potpuno nemoguće doći i dospijeti do onoga ko odlazi u džamiju, do onoga ko se druži sa Kur’anom i praktikuje islam. Njega je zaštitio Allah, dž.š., zbog njegovog vjerovanja i slijeđenja Pravog puta, tako da ni ljudski ni džinski šejtani nisu u stanju da mu naude.“

Prema Europskom izviješću o drogama (trendovi i razvoj) koji je objavljen 2013. godine od strane Evropskog centra za praćenje droga i ovisnosti o drogama, upotreba droga i dalje je visoka prema povijesnim standardima, ali su vidljive pozitivne promjene sa zabilježenim rekordnim razinama pruženih usluga liječenja praćenih određenim smanjenjem ubrizgavanja droga, upotrebe novog heroina, kokaina i pušenja kanabisa. Svaki optimizam, međutim, treba uzeti s dozom opreza s obzirom da bi nezaposlenost mladih i smanjenje opsega ponuđenih usluga mogli dovesti do ponovne pojave ‘starih’ problema. Osim toga, detaljnije ispitivanje pokazuje da bi se situacija u području droga mogla početi mijenjati s pojavom ‘novih’ problema koji predstavljaju izazov trenutnoj politici i modelima u praksi: pojava novih sintetičkih droga i uzoraka korištenja na ilegalnom tržištu droga tesupstanci koje se ne mogu kontrolirati. S obzirom na veliku pojavnost upotrebe, kanabis je daleko najčešće zapljenjena droga u Evropi. Analiza tržišta droga otežana je pojavom novih droga (novih psihoaktivnih tvari) – kemijskih ili prirodnih tvari koje se prema međunarodnom pravu ne kontroliraju i koje se proizvode s namjerom oponašanja učinaka kontroliranih droga. U nekim slučajevima, nove droge se proizvode u Evropi u tajnim laboratorijima i izravno prodaju na tržištu. Najmanje 85 miliona odraslih Evropljana su koristili nedopuštene droge u nekom trenutku u svom  životu, što predstavlja oko četvrtinu  odrasle populacije u Europi.

Kada su u pitanju svjetske statistike, istraživanje UN-a pokazuje kako je 2012. godine oko 243 miliona osoba koristilo neku vrstu ilegalne supstance.

Iako u našoj zemlji ne postoji tačan registar o broju ovisnika u Bosni i Hercegovini, na osnovu indirektnih pokazatelja najčešće se barata sa brojem od 120.000 ovisnika, od čega je 7.500 registrovanih korisnika „injekcionih droga“.

Eksperimentiranje je svojstveno i adolescentima i tinejdžerima koji su zbog dobi radoznali, pod utjecajem vršnjaka koji je nekada veći od utjecaja nastavnika i roditelja. Spremni su na rizik jer ne misle o posljedicama ulaska u taj svijet haosa iz kojeg je teško izaći. Zato je veoma važno pažljivo birati društvo i prijatelje i izbjegavati svaku vrstu eksperimenta i nagovaranja na samo jedno konzumiranje. Potrebno je i poznavati znakove koji ukazuju na zloupotrebu droga:

  • Promjene u ponašanju (izražena sklonost laganju, varanju, krađi, problemi s policijom, napuštanje starih prijatelja, izbjegavanje pričanja o novima, posjedovanje veće količine novca, česta i bezrazložna ljutnja, nasilničko ponašanje, razdražljivost i tajnovitost, ljutnja i izbjegavanje razgovora o drogama, smanjena motivacija, nedostatak energije i samodiscipline, nizak stepen samopouzdanja, smanjeno zanimanje za ranije aktivnosti i hobije, opadanje školskog uspjeha, sve slabije školske ocjene, česti neopradvani izostanci, lijenost…).
  • Tjelesni znakovi (teškoće u pamćenju i koncentraciji, slaba koordinacija pokreta, nepovezan, nejasan govor, nezdrav izgled, zapuštanje osobne higijene, zakrvavljene oči, izrazito proširene ili sužene zjenice, poremećaj ritma spavanja i prehrane, gubitak tjelesne težine, umor ili hiperaktivnost…).
  • Očiti znakovi zloupotrebe droga (posjedovanje pribora kao što su lule, cigaretni papir, ampule i male bočice, kapljice za oči, šprice, igle, nagorjele žlice ili čepovi boca, vatice i sl., te posjedovanje droga: različitih vrsta tableta, bijeli do smeđi prah, suho lišće, sjemenke, nepoznate biljke u cvjetnjacima, perforirani komadići papira s crtežima, boce alkoholnih pića, ljepila ili plin za upaljače koji brzo nestaje i slično).

***

 

Duhan

Borba protiv duhana u Bosni i Hercegovini ima dugu tradiciju. Još za vrijeme Turaka poduzimane su rigorozne administrativne i represivne mjere protiv pušenja ili kako se tada nazivalo „pijenje“ duhana. Osnov za donošenje ovako oštrih sankcija vlasti su nalazile u religijskim izvorima. Zabrana pušenja duhana izvodila se indirektno iz dva ajeta: „Ne ubijajte sami sebe. Allah je prema vama milostiv“ (En-Nisa’, 29.) i „Ne bacajte sami sebe u propast…“, (El-Bekara, 195.) po kojima je vjerniku zabranjeno sve ono što mu nanosi štetu i škodi zdravlju. Poznato je da su bosanske valije (guverneri pokrajina) izdavale naredbe u kojima se zabranjivalo muslimanima pušenje duhana.

Isto se tako znade da je Fahrudin Muhammed Čivi – zade (šejhu-l-islam) za halife Murata lll (1594-1603) usmenom i pismenom riječju pokušavao da suzbije uživanje duhana, kao i mnogobrojne rasprave koje su u vidu fetvi pisale muftije u islamskom svijetu i kod nas.

Foto: Ilustracija

S obzirom na to da se duhan pojavio i u našim krajevima gotovo istovremeno sa njegovom pojavom u Istanbulu (1601.), shvatljivo je da se pitanje njegove upotrebe postavljalo i među našim ljudima. U Bosni i Hercegovini su o konzumiranju duhana pisali Hasan Kaimi-baba, Hasan Kafi ef. Pruščak, Ibrahim Zikri, Mustafa ef. Pruščanin, hadži Ibrahim ef. Seljubac i mnogi drugi. Najmarkantniji borac protiv ovoga zla bio je šejh Hasan Kaimi-baba (umro 1691). On je spjevao i čitavu jednu pjesmu (kasidu) o štetnosti duhana. Zbog zanimljivosti njenog sadržaja, donosimo samo dvije strofe iz te pjesme:

Nuto muke tvrde   I mi smo ga pili

Sve haljine smrde    I u smradu bili

Svakome se grde  Kao bogomili

Usten'te se tutuna (duhana)  Usten'te se tutuna!

Mustafa Pruščak pozivajući se na više autoriete izlaže 17 argumenata protiv upotrebe duhana i kaže da duhan omamljuje, ogavan je, neprijatan, nepristojan, duhan muči druge. Upotreba duhana je rasipništvo, ne koristi ni kao hrana, ni kao ljek, šteti organizmu. Osobe koje puše duhan uvode novotarije, a novotarije su zablude. Pruščak izriče i jedan sasvim „moderan“ zahtjev: zabrana pušenja duhana na javnim mjestima, smatra da država u skladu sa šerijatom treba apsolutno zabraniti proizvodnju, prodaju i javnu upotrebu duhana.

Bosna i Hercegovina se dana nalazi na nezavidnom 13. mjestu u svijetu po korištenju duhana čime je situacija u vezi sa upotrebom duhanskih proizvoda u zemlju dostigla katastrofalne razmjere.

Prema podacima iz 2015. godine, gotovo 44,1% odraslih stanovnika bh. entiteta Federacije BiH su stalni pušači, od čega svaki drugi muškarac i svaka treća žena. Također, skoro 50% zdravstvenih radnika u FBiH spada u red stalnih pušača iako su upoznati sa štetnim posljedicama koje ima duhanski dim. Podaci pokazuju i kako svaki stanovnik aktivni pušač u BiH godišnje u prosjeku ispuši 2.278 cigareta. Kutija cigareta u zemlji u prosjeku košta 4 KM što znači da građani BiH za duhan dnevno potroše u prosjeku 4,76 miliona KM.

Pasivnom pušenju izloženo je 77,3% mladih dobi između 13 i 15 godina. Također, cigarete konzumira 14,3 posto dječaka i 9,4 posto djevojčica iste dobi. BiH godišnje proizvede 5,68 milijardi cigareta. Procjenjuje se da je 2011. godine u svijetu umrlo oko 600.000 pasivnih pušača, a od ovog broja 75% su bili žene i djeca. Skoro 20% svjetske populacije konzumira cigarete, uključujući oko 800 miliona muškaraca i 200 miliona žena. Duhan se danas uzgaja u 124 svjetske zemlje, na površini većoj od 3,8 miliona hektara. Godišnji prihodi od duhanske industrije dostižu skoro pola triliona dolara. Proizvodnja cigareta je od 2000. do 2010. godine porasla za 12 posto. U svijetu godišnje bude proizvedeno blizu šest triliona cigareta.

Svakim danom sve je više maloljetnika koji konzumiraju duhan, nerazmišljajući da na taj način ruše svoje snove i karijeru. Nekada su se maloljetnici stidili konzumiranja duhana, ili u najmanju ruku nisu to radili javno pred svojim roditeljima, rodbinom, starijim od njih, dok je to danas postala svakodnevnica. Na svakom koraku vidjet ćemo srednjoškolce, a nerijetko i osnovce, kako ponosno idu gradom noseći cigaretu u rukama.

Osim što stvara veoma jaku ovisnost sličnu drugim oblicima toksikomanije kao što su, npr. alkoholizam ili narkomanija, pušenje je također i veoma štetno po zdravlje. Zbog toga su u mnogim zemljama svijeta danas uvedeni i pooštreni zakoni protiv pušenja na javnim mjestima i u zatvorenim službenim prostorijama, kao i propisi protiv mnogih vidova reklamiranja cigareta. Također, proizvođači cigareta podliježu zakonskoj obavezi su da na svojim proizvodima vidno istaknu upozorenje o štetnosti pušenja po zdravlje.

Duhan nije bio poznat za vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ali to ni u kom slučaju ne znači da u islamu ne postoji odgovor na pitanje da li je dozvoljeno konzumiranje duhana. Zabranjenost pušenja duhana vezana je njegovom štetnošću po zdravlje čovjeka kao i kvalifikaciju rasipanja imovine u beskorisne ili čak štetne stvari.

Uzimajući u obzir strogu kur'ansku zabranu: „Ne bacajte se svojim rukama u propast“ i njenu primjenu na pušenje duhana, možda se može upotrijebiti i najjači stepen zabrane u šerijatu „haram“ u slučaju pušenja duhana uvažavujući savremena saznanja i otkrića o štetnosti spomenute pojave o kojoj govore izvještaji Svjetske zdravstvene organizacije i medicinske nauke. Ako bismo i pokazali neku rezervu prema upotrebi termina „haram“ – stroga zabrana, nema dileme oko toga da tu pojavu okarakterišemo kao strogu pokudu (mekruh tahrimi), posebno imajući u vidu da pušenje duhana šteti ne samo zdravlju pušača, već i zdravlju svih onih koji dolaze u dodir sa duhanskim dimom, posebno zdravlju djece. Vjerovjesnik a.s. je rekao: „Nije dozvoljeno nanositi štetu niti na štetu uzvraćati štetom.“ Prema tome, možemo konstatovati da je pušenje, kao po zdravlje opasna i štetna pojava, zabranjeno, a ta zabrana je još jača ako se njime šteti i drugima, ili se još i propagira među njima.

Savremena medicina konzumiranje duhana povezuje sa rakom pluća, grla, usne šupljine, nosne šupljine, sinusa, mokračne bešike, bubrega, jednjaka, želuca, jetre, mijeloidne leukemije. Bolest krvnih sudova, čir želuca, pobačaj, rađanje mrtvoroðene bebe, rađanje bebe male tjelesne težine, sve su to bolesti koje su prouzrokovane konzumiranjem duhana. Pušenje u trudnoći smanjuje težinu bebe i do 200 gr. Trudnice koje konzumiraju duhan u trudnoći izlažu se riziku prijevremenog poroda i riziku spontanih pobačaja. Konzumiranje duhana u toku trudnoće izlaže bebu riziku oboljenja od astme.  Najnovija istraživanja ukazuju da pušenje ometa intelektualno sazrijevanje djeteta. Majka, koja toliko voli svoje dijete i toliko iščekuje njegov dolazak, naročito ako je u pitanju prvo dijete, može da konzumiranjem duhana djetetu nanese toliku štetu čije posljedice će osjećati cijelog života. Djeca, koja odrastaju uz roditelje koji puše, češće obolijevaju od respiratornih infekcija, upale srednjeg uha, bronhitisa i astme. Američki istraživači su otkrili nove dokaze da će djeca žena koje puše u trudnoći biti sklonija tome da u mladosti i sama probaju duhan, a njihovo istraživanje pokazuje da to na neki način mijenja mozak nerođena djeteta i povećava vjerovatnost da će i ono biti pušač.

Hemijski sastav duhanskog dima je veoma složen, jer se u njemu nalazi oko 1.400 različitih supstanci. Među njima su najotrovniji: nikotin, bronhijski nadražljivci, ugljični oksidi, i katrani.

Pomenute tvari se nakupljaju nizom godina i izazivaju razne smetnje, koje su vrlo štetne po zdravlje. Prosječni životni vijek strastvenih pušača za desetak godina je kraći nego kod nepušača. Svaka popušena cigareta skraćuje život pušača oko 14 minuta, a osobe koja je u njegovoj blizini – 5 minuta. U oko 85% slučajeva raka, oboljeli su pušači. Pušače mnogo češće od nepušača pogađaju bolesti srca i krvnih sudova, kao i moždani udari.

Ponuditi ili prihvatiti ponuđenu cigaretu je dio svakodnevnog rituala, razmjena, vid komunikacije. Savremena istraživanja došla su do poražavajućeg rezultata – svaka cigareta skraćuje život 5,5 minuta. Nemoguće je, pak, zanemariti činjenicu da je duhanska industrija ekonomski jedna od najznačajnijih privrednih grana i da zapošljava ogroman broj radnika svugdje u svijetu. Kao sto je to slučaj s alkoholizmom, odnos društva i nikotinizma je toliko kompleksan da je često uzrok sukobljavanja različitih interesa.

Prije Prvog svjetskog rata mislilo se da je pušenje izrazito muževno. Nakon drugog svjetskog rata prevladava shvatanje da je pušenje izrazito ženstveno. Danas, od stotinu pušača, 24 su žene.

Broj mladih koji puše iz dana u dan je sve veći, a broj dječaka i djevojčica koji konzumiraju duhan je približno isti. Do doba od 18 godina 72% su pušači, a donja starosna granica za pušače je 14 godina, a u nekim slučajevima i 6 do 10 godina.

Sve je veći broj barova i kafića koji u svojoj ponudi imaju i nargilu, a broj mladih ljudi koji je puše raste iz godine u godinu. Iako je pušenje nargile uobičajeno za zemlje Srednjeg Istoka, ona je sve popularnija u zapadnim zemljama, ali i kod nas. Pušenje nargile (šiše) je štetna navika kao i pušenje duhana ako ne i štetnija. Vjera zabranjuje i odvraća od svega što je štetno, pa bi se muslimani, posebno omladina, trebali kloniti te i drugih štetnih navika i običaja.

Foto: Ilustracija

Svjetska zdravstvena organizacija upozorila je da jednosatno pušenje nargile štetno kao pušenje stotinu cigareta. Pušač cigareta povuče osam do 12 dimova, udišući tako 0,5 do 0,6 litara dima. Tokom jednosatnog pušenja nargile, pušači dim povuku oko 200 puta, a svaki od njih povuče oko 0,15 do jednog litra dima. Pušenje nargile uduplava količinu benzena u mokraći, u odnosu na pušenje cigareta. Izlaganje benzenu značajno povećava rizik obolijevanja od leukemije. Također, količina karbon monoksida u dahu pušača nargile je dva i po puta veća nego kod pušača cigareta.

Nakon svega navedenog, spomenut ćemo i mišljenja islamskih učenjaka o konzumiranju duhana.

Imam mufessir Abdur-Rahman es-Sa’di kaze: „Pušenje je haram kao i sama trgovina duhanom.“

Omam El-Mubarekfuri kaze: „Štetnost duhana je dokaz o zabrani njegove upotrebe.“

Mahmud Šeltut u svojim fetvama navodi: „Ako pogledamo na sve štetnosti koje uzrokuje duhan, zaključujemo da pušenje nije dozvoljeno.“

Jusuf el-Karadavi kaže: „Pušenje je haram.“

Nakon samo par navedeni imena islamskih učenjaka o zabrani pušenja, štetnosti koje prouzrokuje i nosi sa sobom, statističkih podataka koji govore o strahotama ovog poraka, musliman uistinu nema opravdanja pred Allahom, dž.š., ako ustraje u ovom zlu. Pored grijeha kojeg sebi tovari na vrat, čovjek time truje sebe, svoju porodicu i svoje društvo, rasipa svoj imetak, uznemirava ljude neugodnim mirisom itd. Pored mnogobrojnih blagodati koje su darovane čovjeku, zar tražiti zadovoljstvo u onome što srdi Uzvišenog Allaha?!

Zar dim, pepeo, vatra i neugodni mirisi nisu opis džehennema?

Zar muslimanu dolikuje da se kiti svojstvima džehenemlija, a njegova duša žudi za džennetima ugodnih mirisa ispod kojih rijeke teku, u kojima je boravak vječan? Zar musliman ne treba pokazati dostojanstvo i visoko se uzdići nad povođenjem za svakim zlom kojeg izmisle ljudi koji su se odali sljeđenju šejtana i svojih strasti?