Jedna od najvrednijih odlika islama jeste to što je on univerzalna i sveobuhvatna vjera. Ona obuhvata sve segmente ljudskog života i ne razdvaja ibadete (obredoslovlje) od etike i morala, niti znanje od djelovanja i praktične primjene tog znanja

S druge strane, islam nije propisao različite vrste ibadeta bez ikakvog sadržaja, smisla i svrhe. Naprotiv, svi oni u svojoj suštini nose moralne vrijednosti koje trebaju da se odraze na ponašanje onih koji ih izvršavaju i da se jasno prepoznaju u njihovom karakteru i ophođenju prema drugim ljudima.

Najveći smisao i cilj ibadeta koje propisuje islam jeste, bez sumnje, pročišćenje i oplemenjivanje duše, te njeno uzdizanje u pravcu lijepih i plemenitih moralnih osobina, tako da musliman koji izvršava ibadete biva najljepšeg ahlaka, najplemenitijeg karaktera i najboljeg ponašanja i ophođenja prema drugima. Ovaj smisao i cilj možemo prepoznati u svim osnovnim islamskim dužnosti koje se kod nas kolokvijalno nazivaju islamski šarti.

Islamski šarti, tj. osnovne islamske dužnosti (ruknovi) utemeljeni su na hadisu koji glasi: “Islam se gradi na petero: svjedočenju da nema boga osim Allaha i da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, hodočašću Kabe i postu mjeseca ramazana.“ (Buhari i Muslim)

 

Šehadet

Šehadet je, ustvari, čvrsto i kategoričko uvjerenje da ne postoji niko, osim Allaha, ko zaslužuje da mu se iskazuje ibadet i pokornost i da je Muhammed, s.a.v.s., Allahov rob, tj. čovjek, s tim što ga je Uzvišeni Allah odabrao da ljudima prenese Njegovu Objavu. Šehadet je temelj ispravnosti ljudskih djela i njihovog primanja kod Allaha.

Najznačajnija karakterna osobina koju kod ljudi izgrađuje šehadet jeste oslobađanje robova iz robovanja ljudima i robovanje samo Gospodaru ljudi, te slijeđenje Poslanika, s.a.v.s.

 

Namaz

Namaz je prvi i najvažniji rukn (temeljna dužnost) islama, nakon šehadeta (svjedočenja) da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik. On je najbolje sredstvo pročišćenja ljudskih duša od loših osobina i njihovog oplemenjivanja. Kaže Uzvišeni: “I obavljaj namaz, a zaista namaz odvraća od razvrata i svega što je ružno.” (El-Ankebut, 45)

Riječi “el-fahšau” i “el-munker”, koje su upotrijebljene u ovom ajetu, u sebi sublimiraju i obuhvataju sve bestidne i ružne riječi i loša djela.

Da se namazom postiže duhovna čistoća i moralni odgoj dokaz je i hadis koji prenosi Ebu Hurejre, u kojem stoji da je Poslanik, s.a.v.s., upitao ashabe: “Šta mislite, kada bi neko pred kućnim vratima imao rijeku u kojoj bi se svaki dan pet puta kupao, da li bi na njemu ostalo imalo nečistoće?” Ashabi su odgovorili: “Naravno da ne bi ostalo nikakve nečistoće na tom čovjeku”, na što je on dodao: “Eto, takav je slučaj i pet dnevnih namaza; njima Uzvišeni Allah briše grijehe i prestupe.” (Buhari i Muslim)

Osim toga, namaz je najbolje sredstvo kojim se postiže duševni mir i oslobađa od tjeskobe i svakodnevnog stresa. Kada bi naređivao Bilalu da prouči ezan, Poslanik, s.a.v.s., je uobičavao reći: “Odmori nas njime (namazom), o Bilale!” (Ebu Davud, Ahmed, Tahavi, Taberani) Drugi put je kazao: “Radost moga oka je u namazu!” (Et-Tirmizi)

 

Zekat

Zekat je islamska dužnost koja se u Kur’anu uglavnom spominje uz namaz. Zekat nije obični porez koji se uzima od ljudi. On je, poput namaza, najbolje i najefikasnije sredstvo proćišćenja duše i moralnog uzdizanja. On kod ljudi izgrađuje moral saosjećanja s drugima i izgrađuje prisne odnose između različitih slojeva društva.

Sam Kur’an nam kazuje koji je osnovni cilj zekata, pa kaže: “Uzmi iz njihove imovine zekat (i sadaku), da ih očistitiš i time blagoslovljenim učiniš (oplemeniš), i za njih dovu Allahu upućuj; u tvojoj dovi zaista je smiraj za njih.” (Et-Tevbe, 103)

Dakle, zekat prvenstveno utječe na izgradnju plemenitog morala kod onih koji ga daju, a to je oplemenjivanje duše i očišćenje od grijeha koje čovjek neminovno mora počiniti. Naime, zekat poništava grijehe kao što voda gasi vatru. A grijesi mogu biti vanjski i unutrašnji. Vanjski su oni koje čovjek počini svojim udovima, dok su unutrašnji oni koje čovjek čini svojim srcem. Škrtost i tvrdičluk su unutrašnji grijesi koje Kur’an osuđuje, a putem zekata oni se odstranjuju. Osim toga, muslimanu je zabranjeno da dajući zekat prigovara onima kojima daje, a pogotovo da ih vrijeđa.

Zekat, a takav je slučaj i sa zekatul-fitrom, izgrađuje plemenite moralne vrline u društvu, a naročito solidarnost i samilost među ljudima. Ibn Abbas je o svrsi zekatul-fitra rekao: “Poslanik, s.a.v.s., je propisao zekatul-fitr kao očišćenje postača od beskorisnog i ružnog govora i kao hranu za siromahe.”(Ebu Davud, Ibn Madže)

 

Post

Za mjesec ramazan može se slobodno reći da je mjesec ahlaka i škola morala. On je mjesec strpljivosti (sabura), iskrenosti (sidka), dobročinstva (birra), plemenitosti (kerema), održavanja rodbinskih veza (siletur-rahim), milosti (rahmeta), praštanja (safha), blagosti i uravnotežene ličnosti (hilma), svijesti da smo pod Allahim nadzorom (murakabe) i bogobojaznosti (takvaluka).

Sve ove osobine i još mnogo njih, post usađuje u duše postača, a na to ukazuju riječi Uzvišenog:

„O vi koji vjerujete, propisan vam je post kao što je bio propisan i onima prije vas, da biste se uščuvali (da biste bili bogobojazni).“ (El-Bekare,1 83.)

Naime, riječ takva (takvaluk, u: „da biste se uščuvali“) u sebi nosi mnoga značenja i smislove imana i ahlaka, a to je u prvom redu svijest o tome da nas Allah nadzire, strahopoštovanje i bojaznost prema Njemu, te nastojanje da se uščuvamo i sačuvamo svih poroka, grijeha i loših osobina.

Takvaluk neće biti potpun sve dok se čovjek ne bude lijepo ophodio prema drugim ljudima i svim Allahovim stvorenjima. Zato je Poslanik, s.a.v.s., u jednom hadisu objedinio dvije naredbe: naredbu o takvaluku i naredbu o lijepom ophođenju (ahlaku), rekavši: „Čuvaj (boj) se Allaha gdje god bio, poslije lošeg djela nastoj da uradiš dobro koje će ga poništiti i prema ljudima se na lijep način ophodi!“ (Et-Tirmizi)

Poslanik, s.a.v.s., je također kod postača nastojao izgraditi najplemenitija i najuzvišenija moralna svojstva, govoreći: „Post je štit, pa kada neko od vas bude postio, neka ne govori ružne riječi (ili: neka se čuva intimnog odnosa u toku dana) i neka ne galami. A ako ga neko bude vrijeđao ili na njega nasrtao, neka kaže: ‘Ja postim!'“ (Buhari i Muslim)

Poslanikova, s.a.v.s, preporuka postaču da u situaciji kada bude izložen vrijeđanju ili nasrtaju kaže: „Ja postim!“, nikako ne znače da se postač treba bojati i biti kukavica. Naprotiv, u tome se ogleda veličina, ponos i plemenit karakter koji islam želi izgraditi kod svojih sljedbenika.

Čak i kada postač ne rekne ništa, nego samo u sebi pomisli kako posti i da ne želi da uzvrati na provokacije, vrijeđanja ili nasrtaje, i to mu je dovoljno kao podsjećanje da svoj post treba čuvati od svega što bi ga moglo narušiti. I u tome se ogleda jedan od mnogobrojnih vidova strpljivosti na koje se uvježbavamo kroz ramazanski post. Dakle, ovakvim riječima: „Ja postim“, postač kao da želi reći: „Ja nastojim da budem na vrhuncu bogobojaznosti (takvaluka) i moralnih vrlina koje su u skladu s postom i ne želim da pokvarim svoj post, uzvraćajući ti na ove proste riječi!“ U takvoj situaciji postač treba da ima na umu da ga post sprečava da uzvraća na provokacije, zato što je post „brana“ i „zaštita“ od lošeg morala.

Prema tome, post je zaštita i brana od svih moralnih bolesti i poroka, na što jasno ukazuje ovaj hadis, ali je on i štit protiv mnogih tjelesnih bolesti, što su dokazala brojna naučna savremena istraživanja. Ovdje je dovoljno spomenuti da post regeneriše probavni sistem, prevenira gojaznost, jača odbrambeni sistem u organizmu, štiti srce…

 

Hadž

Hadž je peti stub islama, i kao o ostale temeljne islamske dužnosti, ima veliki utjecaj na izgradnju morala. Uzvišeni Allah kaže: „Hadž je u poznatim mjesecima, pa onaj ko se u njima obaveže obavit hadž, tada na hadžu nema nedoličnog govora (ili intimnog odnosa), griješenja, niti svađe.“ (El-Bekare, 197)

Dakle, hadž nije obično putovanje u sveta mjesta, koje ne mora biti popraćeno lijepim ahlakom. Naprotiv, od hadžije se traži više nego na drugim mjestima da se pazi loših postupaka, kao što su ružne riječi, rasprava i svađa i svi drugi vidovi griješenja, te da se zaogrne saburom, strpljivošću, pažnjom i brigom prema drugim ljudima i sl. Hadžija za takvo ponašenje, osim naredbe Uzvišenog Allaha, ima kao motiv i obećanje Poslanika, s.a.v.s., da se hadžija vraća s hadža čist od grijeha kao „od majke rođen“, ako se sačuva ružnog govora, svađe i griješenja. O tome Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Ko ode na hadž, pa se suzdrži od ružnog govora i griješenja, kući se vrati „kao od majke rođen“ (tj. čist od grijeha). (El-Buhari, Muslim)

A kada Poslanik, s.a.v.s, opisuje dobročinstvo na hadžu, koje je po njegovoj definiciji lijep ahlak, kao „blagost u govoru i hranjenje gladnih“ (līnul-kelām ve it’āmut-ta’ām), onda nam je jasno zbog čega je manifestacija lijepog ahlaka kod većine hadžija izrazito uočljiva. Naime, većina hadžija, koji nastoje da im hadž bude ispravan i kod Allaha primljen, s blagošću se odnose prema drugim hadžijama i strpljivo podnose njihove postupke i riječi koje možda ne bi podnosili da nisu na hadžu. Zato se na hadžu može primijetiti kako hadžije izbjegavaju raspravu i svađu i ne uzvraćaju na eventualne ružne riječi ili postupke kojima možda budu izloženi od nekih ljudi, što jasno ukazuje na to kakav utjecaj ovaj ibadet ima na ponašanje jednog muslimana.

***

Prema tome, ibadeti neće dati svoje očekivane plodove ako ne izvrše utjecaj na ahlak (moral, ponašanje) vjernika, pa neće ni biti primljeni kod Uzvišenog Allaha.

Iako su islamski šarti različiti po svojoj biti i manifestaciji, svi oni imaju zajednički cilj i svrhu. Taj cilj i svrhu zacrtao je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekavši: „Zaista sam poslan da upotpunim čestite (plemenite) ćudi!“ (El-Bezzar)

Ibadet je veza između čovjeka i Gospodara, a ponašanje (moral, ahlak) je veza između čovjeka i ostalih ljudi. Veza između pojedinca i njegovog Stvoritelja mora imati svoje refleksije na vezu između svih članova u jednom društvu, tako što će je uljepšati i moralno oplemeniti.

Autor: Muhamed Nezir Mehanović

Izvor: preporod.com